Kada legendarni Majkl Džordan za nekog kolegu kaže da je igrač koji na protivnike uvek ide snažno i hrabro, nema sumnje da misli na košarkaša koga mnogo poštuje. Kada jedan sasvim običan Madriđanin svom sinu da ime Dražen, sigurno misli na čoveka koji njegovom detetu treba da bude uzor. Kada mit o jednom ljudskom biću, ni nekoliko decenija nakon njegove smrti, ne prestaje da bude intrigantan, neosporno da je reč o nekome ko se na ovoj planeti ne rađa svaki dan.
Mali, kako su zvali hrvatskog košarkaša Dražena Petrovića, rođen je 22. oktobra 1964. godine u Šibeniku. Sa Cibonom je osvojio dve titule prvaka Evrope, a kao reprezentativac Jugoslavije bio je svetski i evropski prvak. 2013. godine proglašen je najboljim evropskim igračem svih vremena.
Iz Cibone odlazi u najtrofejniji evropski klub Real iz Madrida. Ubrzo postaje zvezda i u Španiji. Dešavalo se da uđe u neki restoran, a muzika ustane da ga pozdravi. Boravak na Iberijskom poluostrvu bio mu je usputna stanica na putu ka NBA ligi. Nakon godinu dana oblači dres Portlanda i istovremeno se miri sa činjenicom da evropski igrači ne dobijaju željeno poštovanje američkih stručnjaka. Bio je uznemiren i pitao se šta mu se to događa, zbog čega ne dobija šansu na parketu. Iz tih razloga prelazi u Nju Džersi, gde je igrao košarku svog života. Nakon druge sezone, izabran je među petnaest najboljih svetskih košarkaša. Pevačica Vitni Hjuston, koja je živela u Džersiju, poslala mu je pozivnicu za premijeru njenog filma, a Džon Kenedi Junior zvao ga je na promocije svojih parfema. U košarkaškom miljeu to je bilo još izraženije – poštovali su ga najbolji igrači. Majkl Džordan govorio je da se Dražen nikoga nije bojao, ali da je istovremeno imao mekanu dušu. Redži Miler tvrdio je da nikada nije video boljeg šutera od njega, a u Kuću slavnih primljen je iste godine kada i Medžik Džonson.
Dražen Petrović bio je pripadnik verovatno najjačeg košarkaškog belog tima, reprezentacije Jugoslavije, za koju su mnogi govorili kako bi jedina mogla da pobedi originalni američki drim tim sa Džordanom, Medžikom, Birdom… U društvu Divca, Kukoča, Rađe, Danilovića, Paspalja, Đorđevića, Vrankovića i drugih, doprineo je tome da se naših košarkaša svi plaše.
Tog kobnog sedmog juna 1993. godine, hrvatska reprezentacija sletela je na aerodrom u Frankfurtu. Boravili su u Poljskoj, gde su se spremali za Evropski šampionat u Nemačkoj. Nije krenuo sa ostatkom tima u Zagreb avionom, već je čekao tadašnju devojku, košarkašicu i manekenku Klaru Salanci, da dođe po njega kolima. Poginuo je kao suvozač u saobraćajnoj nesreći na Auto-putu 9 kod Denkendorfa, blizu Ingolštata, Nemačka, približno u 17:20, četiri i po meseca pre svog 29. rođendana.
Prema izveštaju ingolštadske policije vozač kamiona je pokušavao da izbegne sudar sa privatnim vozilom u svojoj traci i izgubio je kontrolu, probio centalnu ogradu i tu se zaustavio, samo da bi blokirao sve tri trake u smeru Minhena. Nekoliko sekundi kasnije Folksvagen golf koji je prevozio zaspalog Petrovića na suvozačevom sedištu se sudario sa kamionom i ubio samo njega, a njegovog vozača Klaru Šalanci, nemačku manekenku koja je bila u vezi sa Petrovićem, i putnika na zadnjem sedištu, tursku košarkašicu, je teško povredio. Utvrđeno je da je vidljivost na putu bila vrlo loša i da Petrović nije bio vezan pojasom.
Grob Dražena Petrovića u Mirogoju je odmah postao svetilište za njegove zemljake. Ciboninoj dvorani je promenjeno ime u Košarkaški centar Dražen Petrović 4. oktobra 1993, a grad Zagreb ima trg koji nosi njegovo ime. 29. aprila 1995. je podignuta statua ispred Olimpijskog muzeja u Lozani koja slavi Petrovićev značaj svetu sporta, što ga je učinilo drugim sportistom koji je primio ovu počast.
