Jedan od najvećih glumaca u SFRJ ostao je upamćen po nizu briljantnih uloga poput kralja Ibija, Radovana III, Trigorina u “Galebu”, Laze Kostića u “Santa Maria della Salute”.
Deda po ocu ovog čuvenog Zaječarca zvao se Ričard Lang, Nemac, koji se krajem 19. veka oženio ženom iz Srbije i uzeo ime Radmilo. Sledeća generacija ponela je prezime Radmilović.
Još u gimnaziji se amaterski bavio glumom, što je nastavio po dolasku u Beograd. U KUD „Ivo Lola Ribar“ igrao je kod Soje Jovanović, koja ga je i ubeđivala da konkuriše na Akademiji. Otac mu je bio advokat, pa je želeo da ga sin nasledi. Tako je Zoran najpre studirao prava, potom arhitekturu, pa engleski, i na kraju je ipak upisao glumu na FDU.
Diplomirao je 1963.godine, u klasi Mate Miloševića, i od 1962.godine bio angažovan u Beogradskom dramskom pozorištu. Iste godine je debitovao na filmu – igrao je u „Čudnoj devojci“ Jovana Živanovića.
Glavnu ulogu u „Kralju Ibiju“, Alfreda Žarija, u režiji Ljubomira Mucija Draškića, koja se igrala u pozorištu Atelje 212 dobija 1964. godine. To je bila prekretnica u Zoranovoj karijeri – došao je do izražaja njegov smisao za komiku i improvizaciju. Iako je u početku loše prihvaćena od strane kritike, kao isuviše avangardna, vremenom je postala omiljena, i na kraju kultna, velikim delom zahvaljujući Zoranovom učešću.
Predstava je uspešno odigrana i na mnogobrojnim gostovanjima, u Moskvi, Parizu, Veneciji, Njujorku, i potrajala je 14 godina, do 1978.godine. Bilo je uobičajeno gledanje predstave po nekoliko puta, jer je uvek bila drugačija, zahvaljujući Zoranovim iprovizacijama, trajala je od jednog do tri sata.
Godine 1973. Duško Kovačević piše komediju „Radovan III“, koju je u Ateljeu 212 režirao Muci Draškić. Napravio je legendarnu glumačku podelu: Radovan- Zoran Radmilović, Rumenka-Maja Čučković, Katica-Mira Banjac, Georgina-Tatjana Beljakova, deda Svetislav-Milutin Butković, Jelenče-Milan Caci Mihajlović i kener-Taško Načić. To je priča o čoveku sa sela koji živi u gradu, na 12 spratu solitera, i koji pokušava da se prilagodi… Predstava je odigrana 299 puta.
Ponovo je Zoran „nosio“ predstavu svojim briljantnim improvizacijama, ubacujući komentare na aktuelne događaje, i predstava je postala fenomen.
Za ulogu Vuka Rsavca u predstavi „Beton i svici“ dobio je Sterijinu, a za ulogu Molijera Oktobarsku nagradu.
Ranih sedamdesetih godina, Zoran je došao na ideju da okupi grupu glumaca, pisaca i slikara, i da krenu u mala mesta u unutrašnjosti, kako bi igrali predstave. Akcija se zvala „Selu u pohode“, i starim autobusom oni su stizali u najzabačenija sela da bi ljudima pružili priliku da uživaju u pozorišnoj i drugim oblastima umetnosti.
Igrao je u brojnim TV serjama, od „Ceo život za godinu dana“, preko „Više od igre“ do „Priča iz radionice“. Pamte se njegove glumačke bravure u filmovima : „Majstori, majstori“, „Šesta brzina“, „Maratonci trče počasni krug“, „Srećna porodica“, „Šećerna vodica“…
Dobio je nagradu za životno delo „Dobričin prsten“ 1983.godine. U bolničkoj postelji primio je Sedmojulsku nagradu.
Savladan teškom bolešću, Zoran je umro 21. jula 1985. godine u Beogradu, a njegova urna počiva u Aleji zaslužnih građana.
